„Epitaph is a dialogue of a man with the past, the moment in which we live, looking to the future.”
Hari Ejubović
On Friday, 25 March 2016 at 19h, in the gallery of the Art Centre GUARNERIUS will be held the exhibition “Epitaph” of painter and scenographer Hari Ejubovic from Bosnia and Herzegovina.
Unusual sculptures, paintings and installations which are part of this exhibition, will take us to the magical world of forms of the artist with strange imagination and even stranger creative restlessness.
The exhibition will be opened by writer, literary and film critic, president of the Board of Directors and the PEN Center in Bosnia and Herzegovina - Nedžad Ibrahimović.
Hari Ejubović, likovni umetnik i scenograf je rođen u Gračanici 1961. godine. Osnovnu školu završio je u Maglaju a srednju medicinsku u Doboju. Diplomirao je na Akademiji likovnih umetnosti u Sarajevu 1988. godine.
Od 1995. do 1996. godine bio pomoćnik ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Tuzlansko–podrinjskog kantona.
Osnovao je udruženje likovnih umetnika Tuzlanskog kantona i jedan je od osnivača likovne bijenalne manifestacije “Umetnost minijature BiH”.
About “Epitaph” from review of Nedžad Ibrahimović
Umjetnosti umjetnost – „L’art pour l’art“
Govorimo o Umjetnosti i umjetnosti i, pritom, ne podmećemo tu nikakve vrednosne razlike. Jedno je umjetnost kao zanat, kao tehnologija, kao umijeće estetizacije stvarnosti/svijeta. Drugo nastaje onda kada se estetizacija stvarnosti/svijeta počne baviti njegovom interpretacijom. Prva bi koncepcija proizilazila iz Platonove misli o umjetniku kao znalcu univerzalnih i stalno istih vrijednosti (Ideja), što je rjeđe, ili, u kritičkoj verziji, o umjetniku kao zanatliji (zanatlija je jedan stolar, npr.), što je u njega češće, dok bi druga proizilazila iz Aristotelove misli o individualnoj umješnosti da se umjetničko djelo na izvjestan način ravna i vrednuje usporedbama sa stvarnim, “realnim” (common sense) svijetom, iako su, na prvi pogled, obje filozofije okrenute zajedničkomu (Platon idejama, Aristotel predmetima kakvi bi oni mogli biti), samo na Aristotelovoj strani se može vidjeti trag jedne subjektivnosti koja se izvlači iz njegove misli o individualizmu, ili posebnosti umjetnikova umijeća. (Na tom će tragu, primjerice, iznići čitava humanistička koncepcija mediteranske renesanse.)
Moglo bi se zbog toga reći kako umjetnost/Umjetnost nužno kruži u ciklusu u kojem se umjetnost kao kolektivna predodžba koja uključuje kolektivne vrijednosti pretvara u Umjetnost kao individualni koncept vrijednosti. A gdje je tu Ejubovićev Epitaf?
To the Epitaph
Svi Ejubovićevi umjetnički artefakti svjedoče o iluzornosti pokreta. Kozmos se prestao širiti i sad je u fazi mirovanja, bolje rečeno, zaleđenosti. I ta će faza trajati sve do trenutka kada će sve krenuti nazad. Artefakti će oživjeti, samo sada unatraške ka rukama svoga tvorca, budućnost će nam postati naša (dosadašnja) prošlost a sadašnjica će jednako biti neuhvatljiva kao i do trenutka do kojeg se Ejubovićev kozmos širio. Pritom, nema u njega nikakva žala zbog činjenice da je svaki pokret nemoguć! Jednostavno, njegovi su umjetnički eksponati tek dokumenti jedne prohujale epohe i, kao i svi dokumenti, neupotrebljivi su za bilo šta osim praktične uporabe, a ona se, zato, u njega i vidi kao ostavljeni trag – trag na mapi za jednu geografiju ljudske nade ili ljudskoga pokušaja. Sada, kao tragovi, ovi eksponati blijeda su sjećanja na svoje prvotne ciljeve. Oni su zaleđeni odlivci vremena koje se nekada vrtilo slijeva nadesno…
EPITAPH
Yes, would say Ejubović, time has stopped and it is quite reasonable that we are able to see how people, faces, creatures and objects are in the same aspect of value level. As in some quasi – subject, quasi -theistic, quasi-humanistic level, nothing, nor whereby, do not jump out of time / space. It’s all in a function of time, transience and circulation of the cosmos around his tail. We, the birds from wire, Don Quixotes made from bones, hanging masks and mansards which are functioning primarily by showing its materialness, it’s all just one huge requisite of one huge scenography space … The performance, dear audience, is over … Until some another, maybe, different, it remains to us to reconcile with objects, respectively, with ourselves as we are – objectified …
Leave feedback about this